Njeno veličanstvo truba



Sabor trubača u Guči tradicionalno se održava polovinom leta i na njemu nastupaju mnogobrojni orkestri iz zemlje, ali i muzičari iz regiona i sveta.

Ovaj sabor jedna je od najvećih svetskih trubačkih manifestacija, a na Balkanu je ni manje ni više nego najveći i najvažniji folk festival.

Šezdesetih godina, nasuprot nezadrživoj lavini rokenrola, grupa muzikologa i etnologa organizovala je prvi Sabor trubača u Guči. Od tada je prošlo više od pola veka, a Sabor je počeo da živi svoj život.

Neizostavni gosti Sabora su i političari, kako pozicije, tako i opozicije, kako sadašnji, tako i bivši. U kampanji i van kampanje, ali i bivši su uvek popularni, kako iz Srbije, tako i preko Drine.

U suštini, Guča je malo srpsko selo koje bi prošlo nezapaženo čak i u samom okrugu Dragačevo gde se nalazi, jer u toj oblasti postoje mnogo zanimljivija i važnija mesta. 

Kapaciteti jedinog hotela u Guči „Zlatna truba“ odavno su popunjeni, tako da gosti na raspolaganju imaju privatni smeštaj i kamp-naselja. Svake godine godine cene prenoćišta u privatnom smeštaju kreću se od 10 do 25 evra, dok jednodnevni boravak u kamp-naselju košta desetak evra.

„Srbija, evropski Brazil“,  „Srpski latino festival“... samo su deo naziva za ovaj muzički spektakl, a žitelji Guče, njih tri hiljade, kao i cela Srbija žive za dane festivala.

A i cene su evropske, naravno tih dana. Pljeskavice, roštilj, pečenje i neizostavni svadbarski kupus. Ogromni zemljani lonci poređani jedan do drugog u kojima se kuva svadbarski kupus, poseban specijalitet ovog festivala, nalaze se ispred svakog šatora i izgledom, a posebno mirisom koji šire, privlače goste. Iskreno, ko ode u Guču i ne jede kupus, taj je džabe i išao.

Ipak, ako izuzmemo male smeštajne mogućnosti, loše puteve, težak pristup samom selu, nepostojanje mesta za parkiranje, avgustovsku vrućinu koja je vrlo često praćena iznenadnim pljuskovima itd... ostaje pitanje kako je moguće da se u tako mirno mesto, koje peške može da se obiđe za manje od dvadesetak minuta, za tako kratko vreme slije preko 500.000 ljudi.

Domaćini naravno odgovor na to pitanje ne traže. Tradicionalno gostoprimljiv i snalažljiv srpski seljak živi za te dane. Za vreme trajanja Sabora sve je moguće i dopušteno, pa i inflacija. Najveća zarada je na pivu, kažu seljaci i to u ranim jutarnjim satima, kada gostima ponestane, pa domaćin iz zamrzivača izvadi „jedno ladno ko zmiče“.

Kako malopre pomenusmo Ratka i Radovana, red je da kažemo i da su i oni tu, u Guči. Na mnogobrojnim majcama, vrlo često bradate gospode. Većina njih sedi pod šatrama, neki malobrojni šetaju ulicama sa tri prsta podignuta u vis. Šajkača se naravno podrazumeva.

Ipak, ono što takođe fascinira su automobili koji su parkirani po dvorištima gučkih domaćina. Dva automobila iz Srbije, pa tri iz Slovenije, pa opet jedan iz Srbije, pa tri komada sa hrvatskim tablicama, a da ni Makedonci ne zaostaju dokazuju mnogobrojna vozila sa makedonskim tablicama.

Na ulici i pod šatrama moguće je čuti sve jezike, od srpskog, romskog, nemačkog, engleskog, pa do japanskog, ili kineskog, u onakvoj galami se i ne čuje i ne razaznaje dobro.

A saborska muzika je brza, prepuna improvizacija, zadivljujuće virtuoznosti, oštrih i iscrpljujućih promena ritma.
Ipak na početku, odnosno prvog dana festivala pojačava se postupno, brzina, ritam, zvuk. Raste adrenalin i zaglušuje buka orkestara... Uvek sviraju dva ili tri u isto vreme i pod istom šatrom, ali različite pesme, sve jače i sve brže. Igra i pesma na sve strane. Na ulici, pod šatrama, u školskom dvorištu, pa i u crkvenom.


Svi jedu, piju, pevaju i smeju se. Iako su plate u Srbiji veoma male, gosti novčanicama pune trube muzičara i zahtevaju da sviraju sve jače i brže. Niko i ne gleda na sat, iako sviće niko ne želi da ide na spavanje.
U kafanama i pod šatrama ciganski orkestri idu od stola do stola i daju sve od sebe kako bi im se trube, tromboni i saksofoni napunili novcem.

Iako je zora, na ulicama „ludnica“. Nema gde igla da padne. Sve je puno, vruće, miriše pivo, pečenje, roštilj, nebo nad gradom hoće da eksplodira. Šator do šatora, unutra orkestri, mešaju se zvuci, besno udaraju bubnjari, nadjačavaju jedni druge...
Ali to očigledno nikome ne smeta, pošto su svi u zanosu koju samo ciganska truba može da napravi.

Ostatak fotografija pogledajte OVDE

0 comments: