Sabor trubača u Guči tradicionalno se održava
polovinom leta i na njemu nastupaju mnogobrojni orkestri iz zemlje, ali i
muzičari iz regiona i sveta.
Ovaj sabor jedna je od najvećih svetskih
trubačkih manifestacija, a na Balkanu je ni manje ni više nego najveći i
najvažniji folk festival.
Šezdesetih godina, nasuprot nezadrživoj lavini
rokenrola, grupa muzikologa i etnologa organizovala je prvi Sabor trubača u
Guči. Od tada je prošlo više od pola veka, a Sabor je počeo da živi svoj život.
Neizostavni gosti Sabora su i političari, kako
pozicije, tako i opozicije, kako sadašnji, tako i bivši. U kampanji i van
kampanje, ali i bivši su uvek popularni, kako iz Srbije, tako i preko Drine.
U suštini, Guča je malo srpsko selo koje bi
prošlo nezapaženo čak i u samom okrugu Dragačevo gde se nalazi, jer u toj
oblasti postoje mnogo zanimljivija i važnija mesta.
Kapaciteti jedinog hotela u Guči „Zlatna
truba“ odavno su popunjeni, tako da gosti na raspolaganju imaju privatni
smeštaj i kamp-naselja. Svake godine godine cene prenoćišta u privatnom
smeštaju kreću se od 10 do 25 evra, dok jednodnevni boravak u kamp-naselju
košta desetak evra.
„Srbija, evropski Brazil“, „Srpski latino festival“... samo su deo
naziva za ovaj muzički spektakl, a žitelji Guče, njih tri hiljade, kao i cela
Srbija žive za dane festivala.

Ipak, ako izuzmemo male smeštajne mogućnosti,
loše puteve, težak pristup samom selu, nepostojanje mesta za parkiranje,
avgustovsku vrućinu koja je vrlo često praćena iznenadnim pljuskovima itd...
ostaje pitanje kako je moguće da se u tako mirno mesto, koje peške može da se
obiđe za manje od dvadesetak minuta, za tako kratko vreme slije preko 500.000
ljudi.
Domaćini naravno odgovor na to pitanje ne
traže. Tradicionalno gostoprimljiv i snalažljiv srpski seljak živi za te dane.
Za vreme trajanja Sabora sve je moguće i dopušteno, pa i inflacija. Najveća
zarada je na pivu, kažu seljaci i to u ranim jutarnjim satima, kada gostima
ponestane, pa domaćin iz zamrzivača izvadi „jedno ladno ko zmiče“.
Kako malopre pomenusmo Ratka i Radovana, red
je da kažemo i da su i oni tu, u Guči. Na mnogobrojnim majcama, vrlo često
bradate gospode. Većina njih sedi pod šatrama, neki malobrojni šetaju ulicama
sa tri prsta podignuta u vis. Šajkača se naravno podrazumeva.
Ipak, ono što takođe fascinira su automobili
koji su parkirani po dvorištima gučkih domaćina. Dva automobila iz Srbije, pa
tri iz Slovenije, pa opet jedan iz Srbije, pa tri komada sa hrvatskim
tablicama, a da ni Makedonci ne zaostaju dokazuju mnogobrojna vozila sa
makedonskim tablicama.
Na ulici i pod šatrama moguće je čuti sve
jezike, od srpskog, romskog, nemačkog, engleskog, pa do japanskog, ili
kineskog, u onakvoj galami se i ne čuje i ne razaznaje dobro.
A saborska muzika je brza, prepuna
improvizacija, zadivljujuće virtuoznosti, oštrih i iscrpljujućih promena ritma.
Ipak na početku, odnosno prvog dana festivala
pojačava se postupno, brzina, ritam, zvuk. Raste adrenalin i zaglušuje buka
orkestara... Uvek sviraju dva ili tri u isto vreme i pod istom šatrom, ali
različite pesme, sve jače i sve brže. Igra i pesma na sve strane. Na ulici, pod
šatrama, u školskom dvorištu, pa i u crkvenom.
Svi jedu, piju, pevaju i smeju se. Iako su
plate u Srbiji veoma male, gosti novčanicama pune trube muzičara i zahtevaju da
sviraju sve jače i brže. Niko i ne gleda na sat, iako sviće niko ne želi da ide
na spavanje.
U kafanama i pod šatrama ciganski orkestri idu
od stola do stola i daju sve od sebe kako bi im se trube, tromboni i saksofoni
napunili novcem.
Iako je zora, na ulicama „ludnica“. Nema gde
igla da padne. Sve je puno, vruće, miriše pivo, pečenje, roštilj, nebo nad
gradom hoće da eksplodira. Šator do šatora, unutra orkestri, mešaju se zvuci,
besno udaraju bubnjari, nadjačavaju jedni druge...
Ali to očigledno nikome ne smeta, pošto su svi
u zanosu koju samo ciganska truba može da napravi.
Ostatak fotografija pogledajte OVDE
0 comments:
Post a Comment